Hemisekcija očuvanje zuba umjesto ekstrakcije

Hemisekcija: očuvanje zuba umjesto ekstrakcije 

 

Jakov Kačan, Marta Plehandžić[1] 

Sven Gojsović, dr. med. dent. [2] 

izv. prof. dr. sc. Domagoj Vražić[3] 

prof. dr. sc. Božidar Pavelić[4] 

 

[1] studenti šeste godine, Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu 

[2] Zavod za fiksnu protetiku, Sveučilište u Zagrebu Stomatološki fakultet 

[3] Zavod za parodontologiju, Sveučilište u Zagrebu Stomatološki fakulet 

[4] Zavod za endodonciju i restaurativnu stomatologiju, Sveučilište u Zagrebu Stomatološki fakultet 

Hemisekcija je kirurški zahvat koji podrazumijeva separaciju i ekstrakciju jednog korijena donjih kutnjaka zahvaćenih parodontnom bolešću stupnja F3 prema Hampu, s ciljem očuvanja preostalih dijelova zuba umjesto ekstrakcije. Uspješnost zahvata u prvom redu ovisi o pravilnom odabiru slučaja, pri čemu se razmatraju morfologija i duljina korijena, preostala razina alveolarne kosti, pomičnost zuba, omjer krune i korijena te mogućnost adekvatnog endodontskog liječenja. Terapija se odvija u četiri faze: endodontska, parodontološko-kirurška, protetska i faza održavanja. 

Endodontsko liječenje neophodan je preduvjet te se provodi uz izolaciju koferdamom, primjenom ručnih ili strojnih tehnika instrumentacije. Kirurška faza uključuje separaciju korijena dijamantnim svrdlima, po potrebi odizanje mukoperiostalnog režnja, resekciju kosti i ekstrakciju zahvaćenog korijena. U protetskoj fazi preostali dio zuba može se opskrbiti krunicom ili postati nosač mosta, pri čemu je ključno okluzalno rasterećenje i oblikovanje konveksne površine radi lakše oralne higijene. Kao restaurativna alternativa opisana je i tehnika izravne nadogradnje zuba primjenom vlaknima ojačanog kompozitnog materijala u jednoj posjeti. 

Dosadašnja istraživanja bilježe stope uspješnosti od 40 % do 100 %, s tim da više od polovine studija izvješćuje o uspješnosti iznad 90 % kroz 5 do 23 godine. Ključni čimbenici neuspjeha su uznapredovani gubitak kosti, visoka mobilnost i izostanak adekvatnog protetskog zbrinjavanja. Multidisciplinarni pristup i strogi protokol recalla svakih 3 do 6 mjeseci presudni su za dugoročan uspjeh. 

Ključne riječi: hemisekcija, bolesti parodonta, furkacijski defekti, kutnjaci  

Uvod 

Liječenje parodontnih bolesti kod višekorijenskih zuba iznimno je zahtjevno zbog specifične anatomske i histološke građe kako samih zubi, tako i potpornih tkiva. Plan liječenja, iako ovisi o mnogo drugih čimbenika, u prvom redu ovisi o stupnju zahvaćenosti furkacije parodontnom bolešću. Postoji horizontalni i vertikalni klasifikacijski opisi zahvaćenih furkacija. Osnovni opis zasniva se na količini oštećenog parodontnog tkiva koji uzrokuje „horizontalno otkrivanje korijena“, odnosno gubitka pričvrska u korijenskom kompleksu zuba gledano u horizontalnoj ravnini. Hamp i sur. (1) klasificirali su horizontalnu zahvaćenost furkacija parodontnom bolešću u tri stupnja (Slika 1.): 

  1. stupanj (F1): horizontalni gubitak parodontnog tkiva koje ne prelazi 1/3 širine zuba
  2. stupanj (F2): horizontalni gubitak parodontnog tkiva koji prelazi 1/3 širine zuba, ali ne zahvaća cjelokupnu furkaciju

III. stupanj (F3): horizontalni gubitak parodontnog tkiva koji zahvaća cijelu furkaciju  

Vertikalni gubitak kosti mjeri se u milimetrima od krova furkacije do dna koštanog defekta (Slika 2.) i sadrži 3 potklase (2): 

Potklasa A: 1-3 mm 

Potklasa B: 4-6 mm 

Potklasa C: više od 7 mm 

Parodontološka terapija zahvaćenosti furkacija ovisi o stupnju parodontne bolesti te anatomsko-histološkim karakteristikama zahvaćenog zuba (odnosno, radi li se o gornjem ili donjem kutnjaku). Kod zahvaćenosti furkacije F3 u donjih i gornjih kutnjaka preporučuju se tunelska preparacija, separacija i resekcija korijena ili ekstrakcija zuba (1, 2). Ovaj rad bavit će se separacijom i resekcijom korijena kod donjih kutnjaka. 

Separacija i resekcija korijena čest je zahvat kod F3 zahvaćenosti furkacije donjih i gornjih kutnjaka. Separacija uključuje razdvajanje korijenskog kompleksa uz zadržavanje svih korijena, bez ekstrakcije. Resekcija korijena uključuje rezanje i ekstrakciju jednog (ili dvaju) korijena kod višekorijenskih zuba (1). Kod donjih kutnjaka taj postupak se naziva hemisekcija. On može biti praćen ekstrakcijom jednog od korijena, ili može biti uz zadržavanje oba korijena te izradom protetskog nadomjestka koji će pacijentu omogućiti adekvatno čišćenje furkacijskog područja. 

Odabir slučaja 

Od presudne važnosti za uspješnost hemisekcije jest postavljanje ispravne indikacije za izvođenje terapijskog postupka. Glavni parametri koje bi svaki kliničar trebao uzeti u obzir prije hemisekcije su (1, 3): 

  1. Oblik, duljina i smjer zavijanja korijena: zubi s dugim, masivnim i divergentnim korijenima su povoljniji za hemisekciju zbog boljeg prijenosa opterećenja kod budućeg protetskog rada 
  1. Količina preostale kosti oko zahvaćenog zuba i pomičnost zuba: kod zuba s manje od 50 % preostale okružujuće alveolarne kosti, kao i kod jako pomičnih zubi, hemisekcija je kontraindicirana 
  1. Omjer krune i korijena: veoma bitno za protetski nadomjestak, zubi s omjerom krune i korijena manjim od 50:50 nisu indicirani za protetski nadomjestak 
  1. Mogućnost endodontskog liječenja: ako zub nije moguće adekvatno endodontski liječiti, hemisekcija je kontraindicirana 
  1. Mogućnost dobrog pristupa za održavanje oralne higijene: ako se zaključi da se ne može napraviti adekvatan protetski rad na zubu, koji će omogućiti adekvatno čišćenje i higijenu, hemisekcija nije prvi terapijski izbor 

Osim navedenih kriterija, važno je uzeti u obzir i pacijentovu motivaciju za spašavanjem zahvaćenog zuba, nivo higijene usne šupljine, vremenski čimbenik (trajanje same terapije) te mogućnosti lege artis provođenja terapijskog postupka (educiranost terapeuta, opremljenost ordinacije i dentalnog laboratorija). 

Nakon postavljanja dijagnoze, učinjenog kliničkog pregleda i radiološkog nalaza kreće se s terapijskim postupkom hemisekcije. Uz navedeno, od velike je važnosti motivacija pacijenta uz poboljšanje higijene usne šupljine te u konačnici pristanka pacijenta na objašnjeni terapijski postupak. Terapijski se postupak može podijeliti u četiri faze: endodontski dio terapije, parodontološko-kirurški dio, protetski (ili restaurativni) dio terapije i faza održavanja (recall). 

Endodontski dio terapije 

Pravilno endodontsko liječenje zuba indiciranog za hemisekciju je osnovni uvjet za uspješnu terapiju i trajnost takvog zuba. Uvjet koji mora biti ispunjen prije početka endodontskog liječenja jest mogućnost aseptičnog rada, odnosno izolacije zuba koferdamom (4). Nakon što se trepanirao zub te se izoliralo radno polje može se započeti s instrumentacijom kanala. Instrumentacija korijenskih kanala može se provesti ručnom i / ili strojnom tehnikom. Odabir načina instrumentacije ovisi o načinu rada kliničara, pri čemu je od velike važnosti da se pridržava odabranog terapijskog protokola. Punjenje korijenskih kanala ovisi o primijenjenoj tehnici instrumentacije. Kod određenih sustava strojne obrade kanala najčešće se primjenjuje single-cone tehnika, gdje oblik i veličina gutaperke odgovaraju završnom instrumentu u strojnoj obradi kanala. Osim navedene tehnike, nakon provedene ručne ili strojne instrumentacije korijenskih kanala, može se provesti završno punjenje tehnikama lateralne i vertikalne kondenzacije. Endodontsko liječenje je završeno tek kada se napravi završni ispun ili protetski rad (4). Iz navedenog se razloga u što kraćem roku treba izraditi koronarna nadogradnja ili kompozitni ispun kako bi se spriječila reinfekcija tijekom parodontološko-kirurškog dijela postupka. 

Parodontološko-kirurški dio terapije 

Odabir terapijskog postupka može se raditi tek nakon što se utvrdi zahvaćenost i dubina furkacija. Za kutnjake ono podrazumijeva sondiranje džepova i furkacija te detaljnu analizu rendgenskih snimki. Ispitivanje furkacije može se raditi uz pomoć zakrivljene graduirane parodontne sonde, a rezultati sondiranja se upotpunjuju analizom rendgenskih snimki gdje je potrebno proučiti razinu i gustoću kosti unutar korijenskog kompleksa (1). 

Prije provođenja terapije neophodno je uzeti u obzir i anatomske specifičnosti pojedinih korijenova. Mezijalni korijen veće je površine, no poprečnog presjeka pješčanog sata, što pacijentima može otežati kontrolu plaka. S druge strane, distalni korijen ovalnog je presjeka s jednim korijenskim kanalom i idealniji je za postavljanje nadogradnje. 

Za donje kutnjake postoje tri mogućnosti liječenja: a) separacija korijena bez ekstrakcije, b) separacija i ekstrakcija distalnog korijena, c) separacija i ekstrakcija mezijalnog korijena (1). 

Kirurški postupak započinje osiguranjem bezbolnosti u terapijskom području primjenom određene vrste anestezije (intraligamentarna, pleksus, provodna) te korištenjem zakrivljene graduirane sonde kako bi se ponovno ispitao položaj i zahvaćenost furkacije. Ovisno o stupnju gubitka kosti i zahvaćenosti furkacije, ponekad je potrebno odizanje mukoperiostalnog režnja kako bi se što bolje prikazalo korijensko područje zuba. Nakon odizanja režnja mogu se primijeniti i tehnike koštane resekcije kako bi se eliminirali koštani defekti oko korijena koji će se zadržati. Kruna zuba odvaja se dijamantnim svrdlima, a uglavnom se preferira korištenje fisurnih svrdala (5). Ako se nakon separacije zadržavaju oba korijena, njihove površine potrebno je paralelizirati. Ako se nakon separacije ekstrahira mezijalni ili distalni korijen, mjesto odvajanja postavlja se bliže korijenu koji će biti izvađen kako bi se preostali korijen očuvao (2). Nakon ekstrakcije korijena, mjesto ekstrakcije ispire se fiziološkom otopinom, a kiretama se mogu ukloniti granulacije i ostatak tvrdih zubnih naslaga na preostalom korijenu (5). U svrhu očuvanja alveole i kosti nakon ekstrakcije u alveolu se mogu postaviti koštani nadomjesni materijali (6). Oštri rubovi preostalog zuba moraju se zagladiti te se zub brusi tako da ostaje izvan okluzije kako bi se osiguralo cijeljenje i smanjenje okluzijskog opterećenja na preostali korijen (5). Nakon završenog postupka, režnjevi se učvršćuju šavovima u razini vrha kosti (Slika 3.) Sljedeća faza je planiranje i izrada definitivnog protetskog rada. 

Protetski dio terapije 

Nakon uspješno provedenog kirurškog zahvata i endodontskog liječenja, ključna je faza protetska opskrba preostalog dijela zuba. Protetska terapija predstavlja treću i završnu fazu multidisciplinarnog liječenja te zahtijeva pažljivo planiranje s obzirom na specifičnu anatomiju i mehaničke karakteristike preostalog dijela zuba (7). Budući da protetskoj rehabilitaciji prethodi endodontsko liječenje, potrebno je ojačati zub izradom nadogradnje. Cilj ovog terapijskog postupka jest zaštititi preostali dio zuba od preopterećenja funkcijskim ili parafunkcijskim silama, osigurati retenciju trajnog nadomjestka te na taj način preostalom dijelu zuba vratiti funkcijsku i estetsku vrijednost (8). Potrebno je napraviti i kliničku procjenu funkcionalnosti preostalog žvačnog sustava, te donijeti odluku o eventualnoj nadoknadi izgubljenih distalnih žvačnih jedinica dentalnim implantatima. Preparaciju za protetski rad treba izvršiti u skladu s osnovnim načelima brušenja (9): 

  1. Očuvanje tvrdih zubnih tkiva
  2. Postizanje retencijskog i rezistencijskog oblika brušenog zuba
  3. Osiguravanje strukturne trajnosti protetskog nadomjestka
  4. Osiguravanje rubne cjelovitosti
  5. Očuvanje parodontnog tkiva brušenog zuba

Potrebno je napraviti procjenu postoji li dovoljno dostatnog tvrdog zubnog tkiva za brušenje na stepenicu kako se ne bi ugrozila trajnost zuba. U slučaju da je preostali korijen izuzetno gracilan indicirano je brušenje bez stepenice (9, 10). Preostali dio zuba može se koristiti kao nosač krune ili kao jedan od uporišnih zuba u mosnoj konstrukciji (8, 11). Oblik preparacije mora pratiti specifičnu morfologiju ostatka korijena. Posebna pažnja treba se posvetiti okluzalnom rasterećenju kako bi se smanjile sile na parodontni ligament preostalog korijena (11). Površina krunice u predjelu gdje se prije nalazila furkacija treba se oblikovati konveksno, što omogućuje bolju pristupačnost za oralnu higijenu i smanjuje rizik od nakupljanja plaka – jedan od ključnih čimbenika dugoročnog uspjeha (7, 8). Istraživanja pokazuju kako stopa uspješnosti protetskih radova kod navedenog terapijskog postupka može doseći i do 85 %, uz uvjet pravilnog odabira slučaja, precizne izvedbe i redovitih kontrolnih pregleda (11). Privremena krunica, izrađena neposredno po završetku kirurškog i endodontskog liječenja, služi kao dijagnostičko i terapijsko sredstvo – štiti preostalo tvrdo zubno tkivo, procjenjuje vertikalne i horizontalne odnose u odnosu s preostalim žvačnim jedinicama te pridonosi oblikovanju gingivnog profila prije izrade definitivnog rada (8). 

Restaurativni postupak nakon provedenog zahvata hemisekcije 

Temeljem kliničkog nalaza očuvanosti tvrdih zubnih tkiva te odnosa unutar cjelokupnog žvačnog sustava (položaj unutar donje čeljusti, preostale susjedne žvačne jedinice, odnos s antagonistima) donosi se procjena provođenja određenog restaurativnog postupka. 

Mogući završni restaurativni postupci: 

  • Izrada završne restauracije (ispun, samostalan ili uz dodatno ojačanje primjenom individualnog ili konfekcijskog kolčića odnosno vlaknima ojačanog kompozitnog materijala) 
  • Izrada protetskog rada (krunica, djelomična krunica, inlay, onlay, overlay) 
  • Izrada protetskog rada uz prethodnu izradu konfekcijske ili individualne nadogradnje 
  • Izrada završne restauracije / protetskog rada na preostalom dijelu zuba uz nadoknadu izgubljenih susjednih žvačnih jedinica dentalnim implantatima 
  • Izrada protetskog rada kojim bi se obuhvatio preostali dio zuba sa zubom susjedom (direktnom ili indirektnom metodom) 

Najjednostavniji postupak jest izrada kompozitnog ispuna koji se provodi na uobičajeni način a preduvjet jest dostatna količina preostalog tvrdog zubnog tkiva. Od velike je važnosti uraditi procjenu funkcionalnosti s obzirom na odnos s antagonistima i posljedično opterećenje tijekom žvakanja. Ako se procijeni da preostalo zubno tkivo nije dostatno, za siguran prijenos opterećenja, preporuča se uraditi dodatno ojačanje preostalog dijela zuba primjenom vlaknima ojačanim kompozitnim materijalom ili primjenom individualnog ili konfekcijskog kolčića. Osim navedenog direktnog postupka, može se uraditi protetsko zbrinjavanje preostalog dijela zuba indirektnom metodom (preparacija, otisak/skeniranje, izrada u laboratoriju, završno cementiranje). Terapeut donosi odluku o vrsti protetskog rada nakon provjere očuvanosti tvrdog zubnog tkiva, odnosa prema zubima susjedima te antagonistima (provjera funkcijskih kretnji). 

Preostali dio zuba može se, osim zbrinjavanja kao zasebne žvačne jedinice, uklopiti u završni restaurativni postupak kojim se nadoknađuje odstranjeni dio zuba tijekom hemisekcije. U navedenom postupku određuje se vrsta preparacije te način provođenja (direktan ili indirektan postupak). Preparacija preostalog dijela zuba kao i zuba susjeda provodi se na način individualnog pristupa (inlay, onlay, overlay, djelomična krunica, krunica). Postupak nadoknade odstranjenog dijela zuba može se provesti na dva načina: direktnom i indirektnom metodom. Direktna metoda radi se u ordinaciji i u jednoj posjeti dok indirektna metoda iziskuje izradu u laboratoriju i najmanje dvije posjete. Dalje u tekstu bit će prikazan postupak nadoknade žvačne jedinice direktnom metodom primjenom vlaknima ojačanog kompozitnog materijala. 

Terapijski postupak: 

  • Procjena izrade (dostatno preostalo tvrdo zubno tkivo, analiza okluzije i artikulacije) 
  • Postupak preparacija (odlučuje se temeljem kliničke procjene) 
  • Izolacija terapijskog prostora (preporuča se primjena koferdama) 
  • Provođenje adhezijskog postupka priprema za postavljanje vlaknima ojačanog kompozitnog materijala (jetkanje, ispiranje, sušenje, nanošenje adhezijskog sustava, ispuhivanje, polimerizacija) (Slika 4.) 
  • Stavljanje prvog sloja kompozitnog materijala (preporuča se primjena tekućeg kompozitnog materijala) što čini osnovu za postavljanje vlaknima ojačanog sloja kompozitnog materijala (važan odnos prema gingivi i spoj prema susjednim zubima. U postavljenom sloju uradi se žlijeb što se nastavlja na preparacije urađene na susjednim zubima (Slika 5.) 
  • Nakon polimerizacija prvoga sloja stavlja se drugi sloj kompozitnog materijala (tekući kompozitni material + vlakno / ili tvornički vlaknima ojačani kompozitni materijal) (Slika 6. i 7.) Nakon provjere dosjeda i dostatnog prostora za završni sloj provodi se polimerizacija. (Slika 8.) 
  • Stavljanje završnog sloja kompozitnog materijala (tekući ili kompaktni kompozitni materijal), završna polimerizacija uz dodatnu polimerizaciju s vestibularne i oralne strane u području međučlana) (Slike 9. i 10.) 
  • Završno oblikovanje žvačnih ploha uz usklađivanja odnosa s antagonistima, kontrola uz završno oblikovanje odnosa prema gingivi i prijelazu prema susjednim zubima (Slike 11., 12. i 13.) 

Ovakav terapijski postupak jest jednoposjetni i omogućuje individualni pristup kako u provođenju načina i vrste preparacije tako i u prilagođenom završnom oblikovanju, uzimajući u obzir funkcijske kretnje i moguće interference koje pri tome nastaju. Misao vodilja kod izrade takvog nadomjestka primarno mora biti funkcija a potom estetika. Nadalje, od velike je važnosti osigurati provođenje higijene usne šupljine, naročito u dijelovima između urađenog međučlana i gingive kao i u području kontakta međučlana sa susjednim zubima nosačima. 

Uspješnost i dugoročni rezultati 

Dosadašnja istraživanja o uspješnosti hemisekcije i resekcije pokazuju heterogene rezultate. Razlog tome mogu biti razlike u kriterijima uključivanja u terapiju, određivanju definicije uspješnog ishoda, razdobljima praćenja te održavanju. Sustavni pregledni članak autora Mokbel i sur. (3) navodi da je stopa uspješnosti resekcije i hemisekcije od 40,3 % do 100 %, odnosno da je polovica od 22 analizirane studije imala uspješnost veću od 90 % u razdoblju praćenja od 5 do 23 godine. Čimbenici koji su značajno povezani s neuspjehom su: dob (pacijenti stariji od 74 godine imali su 3.3 puta veću stopu ekstrakcije kutnjaka naspram mlađih pacijenata), radiografski gubitak kosti veći od 50 %, stupanj 2 mobilnosti zuba te zubi koji nisu povezani splintom ili adekvatno protetski opskrbljeni. 

Park i sur. (12) objavili su desetogodišnju retrospektivnu studiju o čimbenicima koji određuju ishod resekcije korijena kod gornjih i donjih kutnjaka. U studiji je pokazano kako je odabir slučaja iznimno bitan, jer istraživanje pokazuje kako kod pacijenata s generaliziranim parodontitisom postotak uspješnosti resekcije pada. S protetske strane, Park i sur. navode kako resekcionirani korijeni, kada su postavljeni kao sekundarni nosači zubnog mosta, imaju puno bolje preživljenje od resekcioniranih korijenova koji su terminalni nosači, primarno zbog manjeg prijenosa sila na takav korijen.  

Usprkos tome, rad Carnevalea i sur. (13) pokazuje visoki postotak uspješnosti unutar 10 godina, što autori pripisuju striktnijim protokolima u fazi recalla, odnosno održavanja. Osim parodontoloških razloga, neuspjeh terapije Park i sur. pripisuju karijesu, frakturi korijena te endodontskim infekcijama. Takvi čimbenici također mogu biti uklonjeni dobrim odabirom slučaja te komunikacijom i multidisciplinarnim pristupom specijalista parodontologije, endodoncije i protetike.  

Zaključak 

Na temelju opsežnih znanstvenih istraživanja, ako je odabir slučaja napravljen u skladu s ranije navedenim protokolom i parametrima, može se očekivati dugogodišnja uspješnost terapijskog postupka hemisekcije. Za uspješnost je također ključan i multidisciplinarni pristup specijalista parodontologije, endodoncije i protetike, odgovarajući odabir slučaja, praćenje proceduralnih smjernica te strog protokol održavanja koji uključuje redovite kontrole (svakih 3 do 6 mjeseci) te strogo održavanje oralne higijene. S obzirom na sve opisane radove i prikaze slučajeva hemisekcije kao terapijskog postupka u terapiji kutnjaka sa zahvaćenim furkacijama, svaki doktor dentalne medicine bi trebao imati hemisekciju na umu kao vrijedan zahvat u širokoj lepezi mogućih terapijskih postupaka. 

 

Literatura 

  1. Lindhe JT, Karring T, Lang NP. Klinička parodontologija i dentalna implantologija. Zagreb: Nakladni Zavod Globus; 2004. 
  1. Wolf HF, Rateitschak EM, Rateitschak KH. Parodontologija. Jastrebarsko: Nakl. Slap; 2009. 
  1. Mokbel N, Kassir AR, Naaman N, Megarbane JM. Root Resection and Hemisection Revisited. Part I: A Systematic Review. Int J Periodontics Restorative Dent. 2019;39(1):e11-e31 
  1. Trope M, Debelian G. Priručnik iz endodoncije za praktičara. Zagreb: Media ogled d.o.o.; 2009. 
  1. Green EN. Hemisection and root amputation. J Am Dent Assoc. 1986;112(4):511-8.  
  1. Deepika D, Rahman M, Rawat M, Nagpal A, Choudhary S. Hemisection of grossly-decayed teeth with socket preservation: a case report. Cureus. 2025;17:e96574. 
  1. Manik K, Ikhar A, Patel A, Chandak M, Mankar N, Bhopatkar J, et al. Hemisection: A Paradigm Shift in Prolonging Tooth Viability. Cureus. 2024;16(6):e62127. 
  1. Saluja I, Kamath AK, Pradeep S, Gupta R, Duggal K. Hemisection: Partial preservation of compromised tooth. J Conserv Dent Endod. 2023;26(3):355–8. 
  1. Ćatović A, Komar D, Ćatić A. Klinička fiksna protetika I – Krunice. Zagreb: Medicinska naklada; 2015. 
  1. Mehulić K. Dentalna medicina: vodič za praktičare. Zagreb: Medicinska naklada; 2020. 
  1. Teicher R, Henschel M. Hemisection in the Age of Dental Implants: A Case Report. Compendium of continuing education in dentistry (Jamesburg, NJ : 1995) [Internet]. 2023 Mar;44(3):e1–4. Available from: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36878254/ 
  1. Park SY, Shin SY, Yang SM, Kye SB. Factors Influencing the Outcome of Root-Resection Therapy in Molars: A 10-Year Retrospective Study. J Clin Periodontol. 2009;80(1):32–40. 
  1. Carnevale G, Pontoriero R, Febo G. Long-term effects of root-resective therapy in furcation-involved molars. A 10-year longitudinal study. J Clin Periodontol. 1998;25(3):209–14.