1. Poštovani dekane, s obzirom da smo u prošlom intervjuu s Vama saznali o Vašim studentskim danima i o akademskom putu, možete li nam reći što biste poručili Marinu iz studentskih dana?

Da, sjećam se tog intervjua kojeg je vodila tada studentica, a danas doktorica Gabriela Jelinić i nevjerojatno mi je da je od tada prošlo gotovo osam godina. Hvala Vam na ukazanoj prilici za ponovni intervju.

Zanimljivo pitanje, što bih mu poručio? Rekao bih mu da napravi sve isto: da bude okružen bližnjima koje voli, dobrim prijateljima i pouzdanim kolegama, da radi ono što ga ispunjava i veseli, da pomaže gdje god može pomoći i da kroz život prolazi smiren s osmjehom na licu. Ipak, upozorio bih ga na dvije stvari: prva, da vodi više brige o zdravlju, sportu i zdravoj prehrani čuvajući pri tome naš planet i okoliš, a druga da oko njega bude što više djece kojima će pomoći da budu sretna.

2. Kakve su se promjene dogodile od kada ste postali dekan?

Uzimajući u obzir da sam u upravi našeg fakulteta gotovo cijelo desetljeće i da sam kroz to razdoblje imao priliku upoznati sve naše nastavnike, zaposlenike ali i brojne generacije studenata, promjene na prvu nisu velike, ali su perspektive bitno različite. S obzirom da imam dobre odnose s prethodnim dekanima, a posebno prof. dr. sc. Hrvojem Brkićem i prof. dr. sc. Zrinkom Tarle, oni su me upoznali s nekim od izazova koje dekanska pozicija nosi. Kao predstojnik zavoda odnosno pročelnik katedre vodite brigu o svom zavodu ili katedri, kao prodekan o svom prodekanskom resoru, a kao dekan o interesima fakulteta koji je dio jednog velikog sveučilišta s višestoljetnom tradicijom. To nije uvijek lako i jednostavno. 

Slikovito rečeno, dekansku poziciju vidim kao poziciju kapetana broda koji je između ostaloga odgovoran za smjer u kojem brod plovi, brzinu ali i sigurnost plovidbe. Da biste mogli promišljati budućnost ustanove morate je dobro poznavati, imati viziju i hrabrost te biti svjestan njenih mogućnosti, prednosti ali i nedostataka. 

Od onih malih, svakodnevnih stvari, najveće su promjene u tome što na posao više ne mogu dolaziti pješice ili biciklom (što mi jako nedostaje) jer gotovo svaki dan postoje obveze koje zahtijevaju nešto ozbiljniju odjeću, ali i automobilski prijevoz.

3. Opišite nam svoj radni dan.

Uobičajeni radni dan kreće u 5.15 s tzv. “mojim vremenom” ispunjenim tišinom i mirom, doručkom, čitanjem i šetnjom psa. Nakon što kćer odvezem u školu, dolazim na posao između 7.30 i 8. Tada kreću brojni sastanci, nastava, znanstveni i klinički rad u ambulanti ovisno o tome koji je dan u tjednu. Nerijetko je i puno obaveza izvan Gundulićeve 5, na Sveučilištu, ministarstvu i drugdje, što zbog zagrebačkih prometnih gužvi i privremene dislociranosti Rektorata na Kajzerici odnosi dosta vremena. Nakon što u kasnim popodnevnim ili večernjim satima dođem kući, slijedi vrijeme za obitelj, prijatelje i rekreaciju ali i za zaostale poslovne zadatke. Dan završava oko ponoći i to opet s knjigom u ruci jer me čitanje opušta i veseli.

4. Kako je uloga dekana utjecala na ostale aspekte Vašeg profesionalnog života: klinički rad, znanstveno-istraživački rad, rad sa studentima?

Za sada uspijevam balansirati vrijeme i odraditi svoje nastavne, znanstvene i kliničke obveze u gotovo nepromijenjenom opsegu kao što je bilo i prije stupanja na poziciju dekana. To nije uvijek jednostavno jer ima tjedana kada i nekoliko dana zaredom radni dan traje od 8 do 20. Takav ritam nije lagano pratiti, stoga svoje prodekane i suradnike uvijek upozoravam da su zdravlje i obitelj najvažniji, a tek onda posao, jer bez zdravlja i posložene obiteljske situacije nije moguće dati maksimalne rezultate na poslu. Veseli me rad sa studentima, a posebno na predmetu prve godine Uvod u dentalnu medicinu i toga se ne želim odreći. 

5. Kako izgledaju Vaše obveze kao gostujućeg profesora u Lublinu u Poljskoj, možete li usporediti navedeni fakultet s našim?

Medical University of Lublin je integrirano sveučilište specijalizirano za izobrazbu stručnjaka svih profila biomedicinskog područja uključujući stomatologiju. U odnosu na Sveučilište u Zagrebu to je sveučilište značajno manje i mlađe. Prije par godina su uspjeli povući ogromna sredstva EU-fondova i napraviti skroz novi biomedicinski kampus s prostranim i moderno opremljenim prostorima za nastavu, znanstveni i klinički rad. Napravili su i novu zgradu Stomatološkog fakulteta koja udovoljava svim standardima suvremene izobrazbe u stomatologiji. Zaista nam mogu poslužiti kao primjer dugoročnog promišljanja budućeg razvoja fakulteta i uspješnog rješavanja prostornim potreba jer su i sami dugo godina bili u staroj i za stomatologiju neprimjerenoj zgradi u centru Lublina. 

S kolegama iz Lublina surađujem već gotovo 15-ak godina u znanstvenim i nastavnim aktivnostima, držim nastavu uživo ili online studentima studija stomatologije koji studiraju na poljskom ili na engleskom jeziku, imamo zajedničke publikacije, udžbenike i projekte. U prosincu 2023. godine sam dobio medalju gradonačelnika Lublina za doprinos razvoju stomatologije i izvanredna postignuća u znanstvenom i kliničkom radu, uz zahvalu za aktivnu suradnju s medicinskom zajednicom Lublina i za rezultate u jačanju položaja Lublina kao uspješnog akademskog centra na što sam iznimno ponosan.

6. Prema Vašem mišljenju, koliko je težak put do uloge dekana i što biste rekli da je ključno za uspjeh?

Mislim da nitko nije upisao studij stomatologije na našem fakultetu s mišlju da će jednog dana biti dekan fakulteta, pa tako ni ja. Ako uključimo i vrijeme studiranja, na ovom fakultetu sam već više od 30 godina, pa za sebe s ponosom kažem da sam „dijete“ fakulteta. Došao sam iz Ploča – malog grada na jugu Hrvatske koji ima izvrsnu srednju školu koja je dala brojne stručnjake koji već desetljećima kreiraju sadašnjost i budućnost Hrvatske, svatko u svojoj domeni. Nitko u mojoj obitelji nije stomatolog, pa nisam imao obiteljsku pozadinu, na fakultetu nikoga nisam poznavao i nitko poznat mi nije mogao pomoći pa makar i savjetom. 

Red, rad i disciplina od prvih dana boravka na fakultetu te otvorenost, kontinuitet i dosljednost u radu, prvo s kolegama studentima tijekom studija, a potom kolegama nastavnicima su po meni ključni čimbenici koji su me doveli do toga da točno 30 godina nakon što sam upisao studij budem izabran za dekana fakulteta sa 78 glasova od mogućih 80. Osim toga, koliko mi je poznato, zadnjih nekoliko desetljeća se nije dogodilo da na izborima za dekana našeg fakulteta bude samo jedan kandidat. To shvaćam kao veliko priznanje svom dosadašnjem radu i zalaganju za interese fakulteta, ali i kao veliku odgovornost. Biti dekan je velika čast i priznanje, ali i ogromna žrtva, pogotovo za pojedince koji su spremni sve svoje vrijeme, znanje, iskustvo i trud, nesebično i hrabro uložiti u razvoj fakulteta te u pravom trenutku prepoznati ono što mu je nasušno potrebno.

7. Znamo da ste vjerojatno jedini koji posjedujete sve do sada objavljene brojeve Sonde, kako ste ih uspjeli sve sakupiti?

Za činjenicu da sam ponosni vlasnik svih objavljenih brojeva Sonde je zaslužna upravo Sonda. Naime, u mom zadnjem intervjuu u Sondi, rekao sam da imam sve brojeve osim prva tri. Kratko nakon objave intervjua, 1. veljače 2018. u ambulanti Zavoda za dentalnu antropologiju sam našao kuvertu s prva tri broja časopisa Sonde koja su nedostajala u mojoj kolekciji. Ta tri broja mi je nesebično darovala profesorica Lea Vuletić sa Katedre za fiziologiju, a na čemu sam joj iznimno zahvalan.

8. Član ste uredništva ASCRO, što biste savjetovali uredništvu Sonde?

U našem najstarijem, najpoznatijem i najkvalitetnijem stomatološkom časopisu Acta stomatologica Croatica djelujem od 2005. godine kao urednik mrežne stranice časopisa ascro.hr. Naime, te je godine urednik časopisa postao prof. dr. sc. Hrvoje Brkić koji i danas, 20 godina kasnije nadasve uspješno obavlja dužnost glavnog urednika. Nakon što sam mu kao njegov tadašnji asistent iznio svoju viziju časopisa i predstavio privremenu web stranicu časopisa koju sam samoinicijativno napravio, pozvao me da se priključim radu časopisa. Acta stomatologica Croatica je danas časopis Q2 kategorije čija je mrežna stranica zabilježila više milijuna posjeta. U ovih 20 godina digitalizirali smo sve do sada objavljene brojeve časopisa (od samog početka 1966. godine) i učinili ih dostupnima na mrežnoj stranici i na HRČKU.

Sonda kao studentski časopis, je po meni časopis koji svojom kvalitetom, sadržajnošću ali i kontinuitetom izlaženja izlazi izvan okvira onoga što se od jednog studentskog časopisa očekuje. Imajući u vidu sve ono što su uredništva Sonde do sada napravila, uključujući i digitalizaciju svih brojeva čemu sam i sam imao priliku dati svoj skroman doprinos, najveći izazov za Sondu je osigurati kontinuitet uredništva odnosno prevladati izazove koje donose smjene generacija studenata koje vode časopis.  Nije uvijek jednostavno pronaći kvalitetne i motivirane studente koji bi vodili jedan ovakav projekt koji se proteže već generacijama. Drago mi je da mogu primijetiti da su neki od članova uredništva Sonde s vremenom postali nastavnici našeg fakulteta, a neki i prodekani. 

9. Što radi Marin kada nije dekan Stomatološkog fakulteta u Zagrebu? Koji su Vam hobiji i zanimanja u slobodno vrijeme?

Slobodnog vremena nažalost nikada nema u onoj mjeri koliko bih ga želio imati, ali mi to ne pada teško jer sve ovo što radim na fakultetu sada, ali i prije nego li sam postao dekan radim sa srcem i velikim zadovoljstvom. To me čini sretnim te nastojim tu pozitivnu i kreativnu energiju, ali i osjećaj zajedništva i odgovornosti prema fakultetu prenijeti na svoje prodekane, kolege, suradnike ali i studente. Upravo to je i jedan od razloga zašto sam kao dekan pokrenuo proceduru osnivanja Centra za popularizaciju znanosti te ustrojavanja Povjerenstva za sport i rekreaciju.

Kada se ne bavim stvarima vezanima uz fakultet volim čitati, šetati, planinariti, trčati, voziti bicikl, putovati, ići na koncerte i u kino, provoditi vrijeme sa svojom obitelji, prijateljima i psom, te igrati društvene igre sa kćeri. Isto tako volim slagati Lego kocke, te raditi kreativno izrađujući razne sitnice od prirodnih materijala poput drveta, kamena i slično. Rad u vrtu, među maslinama ili mandarinama me također jako veseli. U zadnjih par godina sam počeo kuhati i aranžirati jednostavna jela jer sam u tome prepoznao oblik kreativnog izražavanja.

10. Recite nam neku zanimljivost o sebi.

Reći ću Vam par stvari za koje vjerujem da su manje poznate, a samim time možda i nekome zanimljive. Na početku svoje karijere na Katedri za fiziologiju Stomatološkog fakulteta sam bio zadužen za vođenje štale s laboratorijskim štakorima jer smo za pokuse koje smo izvodili trebali imati štakore točno određenog spola i težine. Rad sa štakorima je zaista posebno iskustvo koje se nikada ne zaboravlja.

Prije skoro 20-ak godina sam snimio kratki amaterski dokumentarni film o jednoj mladoj djevojci i prijavio ga na jedan filmski festival. Žiri ga je odabrao i film je bio prikazan na velikom platnu što me je ugodno iznenadilo.

Kao srednjoškolac i student sam vozio motokros motore, bavio se slobodnim penjanjem i skakao bungee jumping. Vjerojatno toga ima još, ali neka ostane nešto i za drugi put.

11. Možete li nam ispričati anegdotu iz Vaših mlađih dana?

U vrijeme kada sam studirao, koferdam je bio novost u stomatologiji. Sjećam se jednih kliničkih vježbi na Zavodu za dentalnu patologiju (današnji Zavod za endodonciju i restaurativnu stomatologiju) kada sam radio endodonciju i postavljao koferdam jednoj baki. Postavio bih kvačicu, i krenuo napinjati gumicu koferdama, ali bi kvačica izletjela van. Ponovo sam probao s novom kvačicom, ali bi se opet ponovilo. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, kada je baka vidjela da mi ne ide, samo mi je rekla: „Diko moja, nemoj se ti više mučiti, platit ću svaku iglicu koju progutam …..“. 

12. S obzirom da rado putujete, koja Vam je najdraža destinacija koju ste
posjetili?

Da, volim putovati, posjećivati nova mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu te upoznavati nove ljude i običaje. Svako putovanje, pa i ono najkraće od svega jednog dana vas na neki način obogati i ispuni novim spoznajama. Teško mi je izdvojiti najdražu destinaciju jer svaka ima svoje posebnosti. Ali ako bi najdraža destinacija bila ona na koju bi se najradije ponovo vratio, to bi bilo otočje Svalbard unutar polarnog kruga i amazonska prašuma uz Rio Negro. Naime, volim destinacije gdje se odmah i neposredno osjeti priroda jer nas to tjera na preispitivanje vlastitog položaja u prirodi i podsjeća da moramo bih skromni i ponizni spram prirode.

13. Rekli ste da dekansku poziciju doživljavate kao poziciju kapetana broda. U kojem smjeru ide naš brod odnosno fakultet?

Vjerujem da će misija i vizija fakulteta dati najpotpuniji odgovor na Vaše pitanje u kojem smjeru želim voditi fakultet. Po meni, misija fakulteta je da potičući izvrsnost u nastavnoj, znanstveno-istraživačkoj i stručnoj djelatnosti, te društveno odgovornim djelovanjem svih zaposlenika na domaćoj i međunarodnoj razini, obrazuje studente u području dentalne medicine kako bi u najkraćem mogućem roku i na najkvalitetniji način postali stručnjaci – doktori dentalne medicine, sposobni skrbiti o oralnom zdravlju društva uočavajući i kritički uvažavajući globalne društvene potrebe, promjene i izazove, a koji će pri tome biti prepoznati kao izvrstan kadar na tržištu rada u Hrvatskoj, Europskoj Uniji, ali i diljem svijeta.

Moja vizija fakulteta jest da ostane najbolja visokoškolska ustanova u području dentalne medicine u Republici Hrvatskoj i uđe u skupinu najboljih u Europi, ustanova koja će primjenjujući suvremene međunarodne obrazovne, znanstvene i stručne standarde biti prepoznata kao mjesto vrhunskog obrazovanja prožetog znanstvenim i stručnim postignućima vlastitog nastavnog kadra, te kao takva privlačiti najbolje domaće i strane studente na studije svih razina kako bi postali međunarodno priznati stručnjaci za skrb o oralnome zdravlju.

Moje prodekanice i prodekani, zajedno s predstojnicima zavoda i pročelnicima katedri te svim nastavnim i nenastavnim osobljem predano rade na ostvarenju ove misije i vizije. Prodekanice i prodekani su nadasve sposobni i motivirani u radu u svojim prodekanskim resorima što je iznimno važno. Mislim da su to vrhunski ljudi velikog potencijala koji mogu značajno pridonijeti međunarodnoj prepoznatljivosti fakulteta i Sveučilišta u Zagrebu.

14. I za kraj, što biste htjeli realizirati tijekom Vašega mandata i postoji li nešto na što biste stavili naglasak?

Da bi se misija i vizija fakulteta ostvarile, kao dekan sam u svoj program rada fokus stavio na tri stvari: ljude, izvrsnost i prostor. Ljude, jer bez njih ne možete ništa postići. Svi naši zaposlenici, a posebno naši nastavnici ali i naši studenti su najvrjednije što ovaj fakultet ima. Ljudi su njegova prošlost, sadašnjost i budućnost. Utemeljitelji fakulteta, umirovljeni i sadašnji zaposlenici su postavili temelje i gradili ono što fakultet danas predstavlja na domaćoj i međunarodnoj razini. Svi mi danas, zajedno i studenti i zaposlenici imamo priliku nastaviti razvijati i unaprjeđivati ovaj fakultet, svatko u okvirima svojih mogućnosti i sposobnosti. Pri tome moramo težiti izvrsnosti u svemu što radimo jer uvijek volim reći da tko ne želi biti bolji prestaje biti dobar.

Kako bismo dobili izvrsne i vrijedne mlade ljude željne akademske karijere namjeravam uvesti tzv. naslovne asistente. Nažalost, nemamo mogućnost zaposliti dovoljan broj asistenata i među njima onim najboljim omogućiti nastavak akademske karijere. Stoga bismo mladim ljudima koji rade negdje drugdje pružili priliku da u svoje slobodno vrijeme par sati tjedno volonterski sudjeluju u nastavnim i znanstvenim aktivnostima na fakultetu. One koje zaista akademska karijera bude zanimala i koji po svojim nastavnim i znanstvenim rezultatima pokažu da su izvrsni, kada se za to ostvare potrebni preduvjeti moći će se natjecati za radna mjesta na fakultetu.

Ulazak u skupinu najboljih fakulteta u Europi uz izvrsne ljude zahtjeva i prostor primjeren za izobrazbu stomatologa. Naš fakultet u ovom trenutku ostvaruje vrhunske nastavne, znanstvene i stručne rezultate s obzirom na prostorne uvjete u kojima se te aktivnosti odvijaju. Da bi se fakultet mogao dalje razvijati, zadržati vodeću poziciju u Hrvatskoj te težiti onim najboljim fakultetima moramo imati veći i primjereniji prostor. To nažalost nije lako ostvariti jer je potrebna posebna razina sinergije između uprave fakulteta, Sveučilišta i resornog ministarstva, ali prije toga mi sami to moramo iskreno željeti i raditi na tome. 

Moj san kao dekana je naći dugoročno održivo i kvalitetno rješenje za prostorne potrebe našeg fakulteta. Ako ja taj san sanjam sam, onda to ostaje samo san, ali ako nas više sanja isti san, on može postati stvarnost. Samo zajedno to možemo i ostvariti!