Piše: Hana Lira Luketić, studentica 6. godine dentalne medicine

U svibnju prošle godine započelo je moje Erasmus+ iskustvo. Tada sam saznala da u rujnu zaista odlazim u sunčani Madrid i da se valja pripremiti za ovu avanturu. Oduvijek me zanimala španjolska kultura i jezik i htjela sam iskusiti život tamo.

Nakon polaganja svih ispita na našem fakultetu valjalo je pronaći smještaj u ovom ogromnom glavnom gradu Španjolske. Par ljudi mi je predložilo web stranice gdje bih mogla pronaći smještaj, ali su me i upozorili kako pronaći adekvatan smještaj i nije baš lagano. Na moju sreću, nakon 2 tjedna traženja našla sam savršenu sobu u dvosobnom stanu koji se nalazio 20 minuta javnim prijevozom od fakulteta gdje ću ubrzo provoditi puno svog vremena, Universidad Complutense de Madrid.

Svoj sam 24. rođendan provela u Madridu sa svojom novom cimericom Sandrom budući da sam samo dan ranije sletjela na madridski aerodrom Barajas.

Cijeli je mjesec rujan bio prepun dojmova, često sam se osjećala umorno i preplavljeno osjećajima, i dalje u nevjerici da sam u Španjolskoj na razmjeni studenata.

Tako sam u prvih mjesec dana saznala da je španjolski ekvivalent zubić vili mišić Pérez, da na fakultetu postoji predmet ‘’Preventivna stomatologija’’ koji kod nas ne postoji, da vole piti pivo i da vam uvijek daju nešto za jesti kada naručite piće.

Saznala sam da je metro vrlo učinkovito prijevozno sredstvo i da za 20 eura mjesečno mogu vidjeti cijeli Madrid i okolne autonomne općine, saznala sam da mi se ne sviđa kava kakvu piju Španjolci, da Madrid nikad ne spava i da ima najplavije nebo koje sam ikad vidjela.

Saznala sam da je suha šunka ”jamón” jako popularna, da mi se ne sviđaju churrosi, da se nakon fakulteta ne pije kava u kafiću i da Španjolci vole komplicirati administraciju.

Fakultetska je nastava bila jedno posebno iskustvo. Za razliku od nas, tamošnji studenti rade u parovima i svaki par ima svoju stomatološku stolicu i računalo. Pacijenti su dodijeljeni svakom paru i studenti ih moraju zvati i naručiti na termin.

Svaki par svojim pacijentima planira terapiju i provodi sve isplanirane zahvate (bilo to iz područja protetike, parodontologije, restaurative itd.) ukoliko je to moguće. Studenti sami izlijevaju modele, izrađuju individualne žlice, snimaju periapikalne i ”bite-wing” radiografske snimke, sami idu po sav potreban instrumentarij, moraju kupiti većinu opreme i redovno zapisivati bilješke s predavanja jer literatura za ispite u vidu knjiga ne postoji.

U teoriji sve ovo i ne zvuči tako loše, ali zapravo jako usporava tretiranje pacijenata pa se tako dnevno mogu obraditi najviše 2 pacijenta, a većinom samo jedan.

Drugi je problem što rad s pacijentima svaki dan traje samo 3 sata i puno se vremena izgubi na traženje profesora kako bi odobrio plan terapije u sistemu, označio tretman kao obavljen ili nešto treće. Isto tako, puno ”kompliciranijih” slučajeva se šalje na odjel gdje su specijalizanti ili na kliniku izbornih predmeta kao ”Kompleksna stomatologija” i ”Kompleksna parodontologija”.

Na fakultetu se provodi puno sati tjedno, studentima je dodijeljeno puno seminara koje moraju održati svojim kolegama, a puno vremena oduzima i usavršavanje bilješki s predavanja koja nerijetko i snimaju ne bi li pohvatali svaku riječ.

Ispiti su pismeni i studenti imaju najviše dva roka za položiti jedan predmet, to znači da svi izlaze u isto vrijeme na ispit što je vrlo drugačije od našeg sistema polaganja ispita koji su većinom usmeni. Polaganje ispita je jedno vrlo stresno iskustvo baš zbog malog broja prilika za položiti jedan ispit te rijetko tko uči skupa, svi pripremaju ispit sami za sebe i prevladava nekakav nezdravi natjecateljski duh. Usprkos tome, upoznala sam par krasnih ljudi, što studenata što profesora i osjećala sam vrlo integrirano u španjolsko društvo.

Tako sam za doček nove godine otputovala u Valenciju i na glavnom trgu pojela po jednu bobu grožđa za svaki od 12 otkucaja na satu u zadnjoj minuti 2022. godine, kako to već nalaže španjolski običaj.

U siječnju sam odlučila iskoristiti višak slobodnog vremena za putovanja po obližnjim mjestima koja su udaljena oko sat vremena od centra Madrida, a nakon putovanja došlo je na red pakiranje za povratak kući. Kako se moj boravak bližio kraju, shvatila sam nekoliko stvari.

Shvatila sam da se treba veseliti malim stvarima, da je ljepota svuda oko nas ako dignemo pogled, da treba na sve gledati otvorenog uma i da nisam više ista osoba koja je došla 5 mjeseci ranije.
Shvatila sam da će mi nedostajati silne grickalice koje Španjolci poslužuju uz pića, da se kava koju volim zove ”cortado”, da je Madrid postao dio mene same i da jedva čekam opet vidjeti to njegovo najplavije nebo.